Nueva poesía europea: Marija Andrijašević

Versopolis es un programa que cuenta con el apoyo de Europa Creativa, el propósito que tiene es el de promover la poesía escrita por los jóvenes poetas europeos a través de una serie de festivales con distintas sedes en Europa como los que dirigen nuestros amigos y colaboradores Ales Steger y Mite Stefoski, directores de los festivales Days of Poetry and Wine, en Eslovenia, y el Struga Poetry Evenings, en Macedonia, respectivamente; en Círculo de Poesía creemos en la literatura que están escribiendo estos jóvenes poetas y hemos decidido presentar a cada uno de los poetas que han sido seleccionados en este programa. En esta ocasión presentamos, en versión de Andrea Rivas, a Marija Andrijašević (1984) es una poeta y traductora croata. Tiene un Master in Arts en Literatura Comparada y Etnología y Antropología Social por la Universidad de Humanidades y Ciencias Sociales en Zagreb. En el año 2007 fue ganadora del premio Goran para poetas jóvenes por su libro “david, they did things to me”. Su poesía ha sido traducida al inglés, eslovaco, italiano, ucraniano, polaco y rumano. Ocasionalmente traduce poesía contemporánea norteamericana para la radio croata; también realiza entrevistas a mujeres escritoras de los Balcanes para Voxfeminae.net.

 

 

 

cuando tú caminas se estimula a sí mismo, cuando yo camino nos dañamos como vaqueros (mi gran trasero y yo)

 

(en una exhibición)

he estado mirándote en un frasco de kimchi por un rato.

quiero decir, lo interesante es que tú ni siquiera estás en la habitación.

doy vueltas. y vueltas. estoy aburrida.

el cinto en la cintura cortá la piel joven.

estoy duplicada aquí dentro. se detendrá tan pronto como olvide cómo se ve.

(en el hospital)

muy poco puede ser visto en la oscuridad, casi tanto como uno pueda soportar.

scrooge, de este modo no siento que pueda soportar nada.

sé buena. estás a punto de recibir terapia de electroshocks.

están explorando mi cerebro con tricorders. removiendo todos los hechizos

de mi espalda, como fantasmas.

david, ellos me hicieron cosas.

en la entrada de la sala de tomografías hay una vieja máquina de rayos x.

una mujer le explica a una niña de cinco años

para qué es todo eso.

mamá, ¿eres ra-di-ó-lo-ga?

mi madre me expuso a radiación.

(noventa y cinco y dos mil seis)

me gustaría que la pluma fuera a la página 344 pero esa página no existe.

la pluma cambió su nombre y dirección hace mucho tiempo.

caminé en su habitación y dije: me duele aquí, ¿qué es?

y ella dijo: nada, todo va a estar bien.

por eso la odio hoy, pero nada está bien.

porque, desde que la conozco, todo lo que hace es mentirme.

porque, desde que te conozco, todo lo que hago es mentirte.

pero yo tengo una excusa.

cada vez que empiezo a contar con vergüenza los dedos de mis pies

puedo decir:

david, ellos me hicieron cosas.

 

 

 

 

kad hodaš se mamuza, kad hodam se kaubojski mamuzamo (moja debela guzica i ja)

 

(na izložbi)

malo te promatram u tegli kimchija.

mislim, zanimljivo je da uopće nisi u prostoriji.

okrećem se. oko sebe. dosadno mi je.

pojas omotan oko struka urezuje se u mlado meso.

kutrim u sebi. prestat će čim zaboravim kako izgleda.

(u bolnici)

u mraku se premalo vidi, taman onoliko koliko čovjek može podnijeti.

scrooge, meni se ovako ne podnosi ništa. uopće.

budi dobra. tretirat ćemo te elektrošokovima.

trikoderima istražuju mozak. fantomski skidaju sve uroke s

mojih leđa.

davide, svašta su mi radili.

na ulazu za ct drže stari rendgen.

neka je žena objašnjavala petogodišnjoj djevojčici čemu je

to sve služilo.

mama, ti si ra-di-o-log?

moja je majka mene ozračila.

(devedeset i peta i dvije tisuće i šesta)

ja bih da pero ode na stranicu 344., ali ta stranica ne postoji.

pero je odavno promijenio i ime i adresu.

ušetala sam joj u sobu i rekla: mene tu boli. šta je to?

a ona je rekla: ništa. bit će sve u redu.

zato je danas mrzim. jer baš ništa nije u redu.

jer mi, otkako je znam, samo laže.

jer ti, otkako te znam, samo lažem.

al’ imam opravdanje.

uvijek kad od srama počnem brojiti svoje nožne prste,

mogu reći:

davide, svašta su mi radili.

 

 

 

*

la mirada en mis ojos es un tipo de anfetamina y cree que la farmacia es una ciencia dada por dios.

cada mañana, cuando aún no hay pensamientos, deslizo una mano sobre mi estómago esperando alcanzar mis muslos.

un sentimiento extraño.

me levantaré, existiré y me conocerás.

soy mala con las promesas, aunque no me gustan tiendo a prometer despreocupadamente.

la vida se desliza cuando puedo controlarla. va lenta y continuamente. y nunca le habla a nadie. no tiene límites.

ahora mira aquí, una vez vi a mi viejo llorando y fue muy extraño.

tenía visión pobre y usualmente yo le decía de qué color era la luz.

y el día en que lloró estábamos manejando hacía el campo. él y yo. la luz era verde. él lloraba.

yo seguía pensando: ¿qué diablos está mal contigo? vete al carajo, llorando frente a mí. no fui yo quien te golpeó.

el gris no es mi color favorito, pero para mí el cielo nunca es azul.

siempre es gris. el sol es rojo y los caminos están cubiertos de sangre.

están colgando desde una cuerda de doce pulgadas. como su cuerpo.

mi nombre es demasiado sagrado para la vida que estoy viviendo.

entonces ahora, él llorando. lloró por, bueno, 12.5 millas. y yo solo seguía preguntándome si nos pararíamos en una gasolinera y si él me compraría un helado y si el resto de la familia llegaría sin nosotros a casa.

si tan solo dejara de llorar.

nunca me preocupo por el mañana, dejo el tiempo pasar de un momento al siguiente.

escondo mi cara, es interrumpida por puntos y comas. es incomprensible.

mis ojos tienen un punto negro en medio. la oscuridad surgiendo.

él siguió diciendo que nos amaba. éramos su vida. nadie creyó nunca que haría algo bueno. familia. era vacío para todos. luego comencé a darme cuenta y alcé la pregunta desde dentro:

¿pero por qué estás destruyéndonos? tú nos creaste, no nos destruyas también. y borra esas lágrimas de tus ojos, o terminaremos con una cisterna frente a nosotros.

no sé cómo amar si ese amor no es devuelto.

mi cielo es siempre gris.

ese día mi hermano es encerró en la habitación. mi viejo llamó a la policía. más tarde mi tío llegó y le rogó a mi hermano que saliera. lloré en mi habitación. no podía entender. tenía once años y no sabía por qué el mundo se llama mundo y porqué nuestro padre no nos amaba o porqué nos amaba de ese modo tan peculiar. le rogué a mi viejo que nos llevara fuera. él se sentó en el auto y se encaminó al campo.

luego empezó a llorar y yo no estaba segura de quién era el culpable en nuestras historias.

camino erguida. nada malo existe en mi vida.

quiero que lo sepas.

pocos días después todo estaba bien de nuevo. nos habíamos olvidado. duró suficiente para que el siguiente soplido nos rompiera en incluso más piezas. mi viejo nunca lloró otra vez.

 

 

 

*

moj je pogled amfetaminski susretljiv i vjeruje kako je farmacija bogomdana

znanost.

jutrima, dok još ne razmišljam, rukom prelazim preko stomaka i nadam se bedrima.

čudan osjećaj.

ustat ću, bit ću i znat ćeš me.

ne znam s obećanjima, ne volim ih, a sklona sam obećavati s nonšalantnošću.

život klizi kad ga ja kontroliram. ide polako i ide svejedno. i nikad se ne obraća nikom. nema granica.

pazi, ja sam ti jednom vidjela svog starog da plače i to je bila jako nezgodna situacija.

on je imao loš vid i ja bih mu obično govorila koje je svjetlo na semaforu.

a taj dan kad je zaplakao vozili smo se na selo. on i ja.

bilo je zeleno. plakao je.

ja sam samo razmišljala: pa koji je tebi vrag, jebo ti sebe? šta sad ti tu meni plačeš? pa nisam ja tebe ošamarila.

sivo nije moja omiljena boja, ali meni nebo nikada nije plavo.

uvijek je sivo. sunce je crveno, a ceste su krvave.

vise na tridesetcentimetarskoj uzici. k’o njegovo tijelo.

moje ime je previše sveto za život kakvim živim.

i sad, on ti je plakao. plakao je, bogami, 20 kilometara. a ja sam samo razmišljala hoćemo li stati na benzinskoj i hoće li mi kupiti sladoled i snalazi li se ostatak obitelji bez nas kod kuće.

kad bi barem prestao plakati.

nikada se ne brinem o sutra. puštam vrijeme neka ide od trenutka do trenutka.

lice krijem. isprekidano je zarezima i točkama. neshvatljivo je.

moje oči imaju crnu točku u sredini. mrak koji dolazi iznutra.

govorio je da nas voli. brata i mene. mi smo njegov život. nitko nikada nije mislio da će on napraviti nešto dobro. obitelj. svima je bio crn. tad sam počela shvaćati i nametati pitanje iznutra: ali zašto nas onda uništavaš? ti si nas stvorio, nemoj nas i uništiti. i obriši te suze da se ne nađemo pod cisternom ispred nas.

ne znam voljeti dok ne vole mene.

moje nebo je uvijek sive boje.

taj dan se brat zaključao u sobu. stari je zvao policiju. kasnije je došao stric i molio brata da izađe. ja sam plakala u svojoj sobi. nisam shvaćala. imala sam jedanaest  godina i nisam znala zašto se svijet zove svijet i zašto nas otac ne voli ili zašto nas voli na taj jako čudan način. ja sam molila starog da idemo van. sjeli smo u auto i krenuli smo na selo. onda je on počeo plakati i ja više nisam znala tko je krivac u našim pričama.

hodam sigurna u sebe. u mom životu ne postoji loše.

želim da to znaš.

par dana kasnije sve je opet bilo u redu. zaboravili smo. potrajalo je dovoljno dugo da nas sljedeći udarac razlomi na još veće dijelove. stari više nikada nije zaplakao.

 

 

 

*

mi viejo se suicidó.

fue al trabajo a la una de la mañana con una cuerda en su bolsillo.

fue visto por última vez 5:45 a.m. de camino a la terminal de autobús.

mi viejo estaba loco y era temerario.

¿le gustaré? ¿qué piensas? esta noche, sabes, no habrá más evasivas ni más de esas largas miradas. mírame. ¿qué dices? ¿es todo?

tomó el autobús hacia el campo y se colgó en una especie de matorral.

prudente hijo de perra. bajó del autobús una parada antes y cruzó el río descalzo para que no siguiéramos sus huellas.

lo buscamos durante un mes con cinco días.

queríamos creer que estaba vivo y loco en algún lugar allá afuera, queríamos creer que vivía en algún lugar.

hediondo, sucio, inconsciente, vivo.

el camión de bomberos bajaba por la calle cuando me preguntaste por primera vez si te amaba.

claro que te amo.

pero cómo podría saber lo que nos tendrá mi viejo guardado para mañana.

un mes y cinco días de agonía.

intentamos todos los trucos, incluso buscamos bajo la cama.

casi desarmamos la televisión. quizá se escondía en los cátodos.

una mañana, mi madre despertó y despertó a sus hermanos. y también a mi hermano.

los envió al matorral y les dijo: esta es la última vez. una vez más y es todo.

mi hermano lo olió. su muerte.

sonó el teléfono y yo sabía lo que venía.

le dije: está bien. lo encontramos. era la única cosa que necesitábamos.

mamá lloró. lo sé, no lo merecías, pero… pasó.

lo siento porque te dejé hace un mes con cinco días y lo siento porque no fui suficiente para ti.

lloro cuando recuerdo a mi hermano que lo encontró.

su cabeza, separada del cuerpo. y ese olor.

vestía la chamarra de mi hermano y mi reloj.

tres días después me devolvieron el reloj, cubierto de gusanos. lo estudié en el baño.

mi viejo vivía dentro de esos gusanos, y yo podía hablarle.

era enfermizo. nunca había estado más blanco. se convirtió en un gusano.

le dije: todo está bien. le dije: estás loco.

le dije: te olvidaré. pronto. le dije: lo siento, pero tengo que hacer esto.

aplaste todos esos gusanos. herví el reloj por un largo tiempo.

lloré.

mi viejo se suicidó. perdió el control de su propia vida.

mi hermano lo encontró, y yo azoté la puerta gritando que no iría a su funeral.

mi hermano estuvo junto a mí durante la procesión fúnebre. nunca lo amé más de lo que lo amé en ese momento.

mamá dijo: que se joda y que descanse en paz.

no pasa un día sin que me encuentre pensando cómo habrían ido las cosas para nosotros un mes y seis días después.

 

 

 

*

moj stari se ubio.

jedno jutro je otišao na posao s komadom konopca u džepu.

zadnji put su ga vidjeli u pet i četrdeset i pet ujutro na putu za autobusni kolodvor.

moj stari je bio lud i nepromišljen.

hoću li mu se svidjeti? što ti kažeš? večeras, znaš, neće više biti onih dugih pogleda i zavlačenja. pogledaj me. što kažeš? je l’ to to?

otišao je na selo autobusom i objesio se u nekoj šikari.

promišljeni kurvin sin. izašao je stanicu prije i prešao je rijeku bosim nogama da mu ne uđemo u trag.

tražili smo ga mjesec i pet dana.

htjeli smo vjerovati da je živ i lud negdje. htjeli smo vjerovati da živi negdje.

smrdljiv. neopran. nesvjestan. živ.

vatrogasna kola su projurila cestom kad si me prvi put pitao je l’ te volim.

naravno da te volim.

ali kao da ja znam što će nam moj stari prirediti sutra.

mjesec i pet dana agonije.

sve smo trikove isprobali, tražili smo ga i pod krevetom.

umalo da nismo i televiziju rastavili. možda se skrio u katodama.

stara je jedno jutro probudila svoju i njegovu braću. i mog brata.

poslala ih je u šikaru i rekla im je: ovo je zadnji put. još jednom i gotovo.

moj brat ga je namirisao. njegovu smrt.

telefon je zazvonio i ja sam znala što nas čeka.

rekla sam joj: dobro je, našli smo ga. samo nam je to i trebalo.

stara je plakala. znam ja, nisi ti to zaslužila, ali… dogodilo se.

žao mi je što sam te ostavila mjesec i pet dana kasnije i što ti nisam bila dovoljno dobra.

ja plačem kad se sjetim brata koji ga je našao.

njegovu glavu odvojenu od tijela. i taj miris.

nosio je bratovu jaknu i moj sat.

vratili su mi taj sat s crvima tri dana kasnije. proučavala sam ga u zahodu.

moj stari je živio u tim crvima i ja sam mogla razgovarati s njim.

bilo je jezivo. nikad nije bio bjelji. pretvorio se u kolutićavca..

rekla sam mu: dobro je. rekla sam mu: ti si stvarno lud.

rekla sam mu: zaboravit ću te. brzo. rekla sam mu: oprosti, ali ja ovo moram napraviti.

zgazila sam sve te crve. sat sam dugo kuhala u kipućoj vodi.

plakala sam.

moj stari se ubio. izgubio je kontrolu nad svojim životom.

moj brat ga je našao, a ja sam razbila vrata sobe vrišteći kako mu neću otići na sprovod.

moj brat je stajao pored mene u povorci. nikad prije ga nisam voljela k’o tad.

moja stara je rekla: jebi ti njemu mater i pokoj mu duši.

nema dana kad ne pomislim što bi se bilo dogodilo s nama od mjesec i šest dana kasnije

 

 

 

*

hemos completado este maratón por nuestras vidas.

hoy estamos tejiendo suéteres para nuevos inviernos y los cuerpos de alguien más.

ella me dije que no te amo tanto como creo y que ni siquiera te recuerdo.

te llama necesidad.

te estoy mirando a través de las micas verdes de mis lentes y a través de la sangre que deja huellas alrededor de las cutículas.

le digo que te amo tanto como creo y ni siquiera necesitas ser recordado.

estás atado a mis ojos por fotografía cinética.

por la dispersión del momento.

el espacio es culpable de lo difuso de este amor.

pero nunca nos calentará, ¿lo sabes? el sol se refleja en su cuerpo.

usualmente me enfermo a la una-cincuenta de la mañana.

apago las luces y vivo en el sudor de lo que genera la enfermedad desde mí.

metamorfosis en mi existencia siendo la única vida en mí.

manipulando el día presente. preparando el escenario para el sentido común.

la estrategia para una larga, saludable y feliz vida.

por ti empecé a categorizar los sentimientos como serias ofensas criminales.

estoy cumpliendo la cuarta de no sé cuántas condenas perpetuas.

por ti.

mañana tomarán una muestra de mi sangre. quizá finalmente encontrarán lo que está mal conmigo.

le digo: él me mantuvo con una correa. me controlaba. me enseñó a escuchar sus pensamientos. me meció en una cuna y tocó mis pechos.

era la más bella castaña jamás encontrada entre el paseo mažuranić y el mercado hajduk.

él era una habilidad. desayuno en la cama y un campo de claveles hechos de papeles cuadrados.

ella dice que no te amo tanto como creo y que un día estallaré con la dinamita que nace de idear la realidad.

y nosotros nos ideábamos.

estábamos inventándonos.

me alegra que yo…

sostuve tus manos. me acosté contigo en antenas y de que fuimos salvajes en las pantallas del mundo moderno.

quedé enterrada en la nieve de nuestras mejillas blancas, que encontrábamos más bellas cada día.

cargué tu nombre en mi bolsillo como un recordatorio de la grandeza del universo.

 

 

 

*

istrčali smo ovaj maraton kroz naše živote.

danas pletemo džempere za nove zime i tuđa tijela.

ona mi kaže da te ne volim k’o što umišljam i da te se i ne sjećam.

ona tebe zove potreba.

ja te gledam kroz zelena stakla svojih naočala i kroz krv što ostavlja tragove oko zanoktica.

ja njoj kažem da te volim k’o što umišljam i da se tebe i ne treba sjećati.

vezan si u mojim očima kinetičkom fotografijom.

disperzijom trenutka.

prostor je kriv što je ova ljubav difuzna.

ali nikad nas neće ugrijati, znaš li ti to? to sunce što se odbija o njeno tijelo.

obično se razbolim oko jedan i pedeset ujutro.

pogasim svjetla i živim u znoju onoga što bolest porađa iz mene.

metamorfoze u mom postojanju kao jedino življenje u meni.

manipuliranje današnjicom. postavljenje scene za zdrav razum.

strategija za dug i zdrav i sretan život.

zbog tebe sam osjećaje počela kategorizirati kao teška kriminalna djela.

ja odrađujem četvrtu od tko zna koliko dosuđenih doživotnih.

zbog tebe.

sutra će mi vaditi krv. možda napokon ustanove što sa mnom nije u redu.

ja njoj kažem: vodio me na uzici. kontrolirao me. naučio me slušati misli. ljuljao me u kolijevci i dirao moje grudi.

bio je najljepši kesten ikad pronađen na potezu od mažuranićevog šetališta do hajdukovog placa.

bio je vještina. doručak u krevetu i polje karanfila od kockastog papira.

ona kaže da te ne volim k’o što umišljam i da će me jednoga dana raznijeti dinamit proizašao iz osmišljavanja stvarnosti.

a mi smo osmišljavali sami sebe.

smišljali smo sami sebe.

trebalo je…

držati te za ruke. ležati s tobom na antenama i divljati po ekranima suvremenog svijeta.

zatrpati se u snijegu bijelih obraza jer smo takvi ljepši jedno drugom.

nositi tvoje ime u džepu kao podsjetnik na veličinu svemira.

También puedes leer